Ponuda ohrabrenja, a ne prazna pohvala.

Organizujte okruženje u kome se Vaše dete oseća ohrabreno da postane svesno svojih aktivnosti.

  • Roditelji iz dobre namere često koriste previše pohvala, kako bi izgradili samopouzdanje kod svog deteta, i to često ovakvim, ili sličnim, rečima:”Ti se fenomenalno penješ. Pravi si umetnik. Divan si kad sediš mirno”. Međutim, ti komentari znaju biti neiskreni i uče decu da zavise od pohvala, kako bi uradila nešto. Kada hvalimo decu, zbog nečega što rade, kao što je, na primer, pojedeno povrće, ili oblačenje cipela, ono što zaista treba da kažemo je da su uradili ono što smo želeli. Čak i mala deca shvataju kad komentari odraslih nisu iskreni i da njima ponekad pokušavaju da izmanipulišu dete.
  • Istraživanja pokazuju da trenutna kultura sa mnogo pohvala upućenih deci vodi ka tome da deca osećaju da imaju pravo na razne stvari u životu, nezavsino od količine napora, koji su uložili. Preteran broj upućenih pohvala zbunjuje decu. Tako dečiji vrednosni sistem postaje problem, jer deca nisu u stanju da sama procene koliko su zaista dobra u nečemu, ukoliko im uvek kažemo da to dobro rade. To ne znači da ne bi trebalo da ohrabrite Vaše dete u određenim trenucima, već da pohvale ne bi trebalo da zloupotrebljavate, tako što preterujete s njima. Vaše dete će jednako napredovati uz pozitivne rečenice koje i odraslima gode, na primer, kada se ceni naš uloženi napor: od strane kolega na poslu, ili od drugih članova porodice.
  • Ukoliko mislimo da ohrabrujemo decu, moramo da poradimo na našem treningu u vezi sa ovim novim pristupom. Pomenuti trening je nužan, jer ćemo se lako vratili na pohvale, koje čujemo svuda unaokolo, a koje zbunjuju decu ako ih stalno ponavljamo.

Povežite Vaše dete sa mogućnostima, koje će mu dati priliku da postane svesno uticaja njegovih aktivnosti na druge.

  • Fokusiraj se na aktivnosti, ili napor, a ne na osobu
    Umesto da kažete:”Ti mi baš dobro pomažeš.”; recite:”Hvala što si postavio sto”. Umesto da kažete:”Ti baš dobro seckaš.”; recite:”Hvala što si iseckao šargarepu za večeru.”
  • Negujte empatiju
    Umesto da kažete:”Sviđa mi se način na koji si utešila Anu.”; skrenite pažnju na efekat koji je proizvela aktivnost Vašeg deteta prema drugoj osobi:”Pogledaj Ana je prestala da plače, kada si joj dala maramicu i zagrlila je. Mora da se oseća mnogo bolje”. Ovaj postupak je potpuno različit od pohvale, gde se u drugom slučaju, akcenat stavlja na osećanje.
  • Tihi posmatrač
    Vaše dete ne iščekuje pohvalu. Bićete iznenađeni kada vidite da Vaše dete radi poslove i igra se sa više istrajnosi kada ništa ne kažete.
  • Iskažite zahvalnost
    Kada se žurite, umesto što kažete:”Zbog Tebe ćemo zakasniti, zbog Tvog razvlačenja. Požuri i obuci kaput.”; recite:”Pomoćićeš nam da stignemo kod zubara na vreme, tako što ćeš brzo obući svoj kaput.”
  • Radije posmatrajte nego da ocenjujete Vaše dete
    Kada se Vaše dete igra kockama, umesto da kažete:”Tvoje kocke su svuda unaokolo, po podu.”; kažite:”Koristiš sve kocke”. To posmatranje može da izazove interesovanje i razmišljanje, ali ocena će biti obeshrabrujuća.
  • Obezbedite prostor za samoevaluaciju
    Umesto što kažete:”Sviđa mi se Tvoj crtež.”; recite:”Popunio si levu stranu papira”. To usmerava pažnju deteta na sliku, a ne na Vaše mišljenje o njoj. Umesto što kažete:”Kako divan konj.”(što ne mora da bude baš iskreno); recite:”Naslikao si crvenog konja.”; To fokusira pažnju Vašeg deteta da samo oceni sliku, pre no što je Vi ocenite.
  • Prihvatite da nagrade nisu neophodne
    Ako se vaše dete nečim bavi, ta aktivnost je sama po sebi nagrada. Kada Vaše dete uči kako da oljušti bananu, zadovoljstvo je u kori koja se skida u trakama, samo otkrivanje banane, kao i njeno konzumiranje. Kada puni činiju za psa i vidi ga kako trči sa repom kojim maše, radost koju Vaše dete tada oseća je prava nagrada za njega.
    Istraživanja su pokazala da nagrada može imati suprotan efekat i ne mora uvek motivisati Vaše dete. Nagrada razgrađuje unutrašnju motivaciju kod dece. Čak i mala deca mogu da zaključe da, ako moraju da budu nagrađeni zato što su uradili nešto, to nešto ne mora da bude nešto lepo.
  • Prihvatite da kazna ne funkcioniše
    Kazna pokazuje detetu šta ne treba da radi, a ne šta treba da radi. Kazna često od malog problema napravi veliki. Mala deca često zapamte kaznu je ne mogu povezati sa ponašanjem koje je do kazne dovelo. Dete koje je kažnjeno može se osećati bespomoćno, poniženo, prkosno i ozlojeđeno
    Istraživanja pokazuju da kazna ima kratkoročni efekat zaustavljanja loše aktivnosti, ali nema dugoročni uticaj na ponašanje. Kad se deca kažnjavaju, odrasli rešavaju problem na kratko dok istovremeno dete ne uči kako da reši problem na duge staze.
    >>Razmišljanje<< je često korišćen metod u vezi sa kontrolom ponašanja dece. U slučaju >>kazne razmišljanjem<< deca obično moraju da sede na stolici, u sobi ili drugom prostoru određeni vremenski period, kako bi uspostavila kontrolu nad sobom i razmišljala o svom ponašanju. Problem sa ovim pristupom je, da ako je dete sposobno da razmišlja o svom ponašanju, verovatno to ne bi ni uradilo. Još važnije je da se kod >>kazne razmišljanjem<< ne daje nikakva pomoć detetu, da počne iznutra da kontroliše svoje ponašanje

Sačekajte da se pojavi svest Vašeg deteta

  • Potrebno je vreme da Vaše dete razvije svest o tome kako njegove aktivnosti utiču na druge. Vaše dete je na početku puta samorealizacije, koja će trajati tokom čitavog njegovog života. Kada ste strpljivi i radije se držite jednog pristupa, koji pomaže Vašem detetu da postane svesno svog ponašanja, nego da ga preterano hvalite, ocenjujete, ili kritikujete, Vaše dete će postepeno postati svesno realnosti svog ponašanja i počeće da se kontroliše.